I. POČECI SVIJETA I ČOVJEČANSTVA 1. STVARANJE SVIJETA Prvi izvještaj o stvaranju

Početak Svetog Pisma Staroga Zavjeta i početak sv. Evanđelja po sv. Ivanu slični su ; U početku stvori Bog nebo i zemlju; U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Po toj sličnosti i uzvišenosti Evanđelje po sv. Ivanu bi trebalo stajati na početku Novoga Zavjeta.

Na početku vremena, Bog koji je izvan vremena stvara sav duhovni (nebo) i sav materijalni svijet (zemlja). Bog koji ispunja sve (nebo i zemlju), stvara duhovni i materijalni prostor koji će ispuniti duhovnim i materijalnim bićima. Bog stvara čvrstu materiju-zemlju i meku materiju vode od kojih i u kojima će oblikovati razna stvorenja i u njih udahnuti Svoj životvorni duh.

Bog Otac, prva osoba Presvetog Trojstva je onaj od kojega sve proistječe i koji se spominje u prvom retku. U drugom retku se spominje Duh Božji koji je lebdio nad vodama, a to je Duh Sveti, treća osoba Presvetoga Trojstva, onaj koji posvećuje, ali i duh djelatni, duh činjenja, onaj koji sa lakoćom (lebdjeti) stvara. Vidimo da Bog Otac stvara svijet po svojoj Riječi i po svome Duhu ( Bog načini... ). U trećem retku spominje se Riječ Božja, Mudrost Božja, ili druga osoba Presvetoga Trojstva, Gospodin Isus Krist, po kome sazda svjetove. Tako se već na samome početku Sv. Pisma, u prva tri retka spominju sve tri osobe Presvetoga Trojstva, Otac, Sin i Duh Sveti.

Bog prvo stvara svjetlost, tj. sva duhovna bića, kerubine, serafine, anđele, prijestolja i gospodstva. Bog je stavio na kušnju od. ispit vjernosti sva ta duhovna bića još prvi dan i jedan dio je prošao ispit, a drugi dio nije položio ispit vjernosti i postali su tama. Oni koji su ostali vjerni, ostali su u svjetlosti, te zato se za njih kaže da je Bog vidio da je svjetlost dobra, a ostali koji su pali na ispitu vjernosti postadoše tama, pali anđeli, demoni ili zlodusi. I Bog je zauvijek rastavio ta dva nespojiva svijeta, svijet svjetlosti-nebo i dobrih anđela i svijet tame-pakao, svijet zloduha. Tako je bio završio dan prvi.

U drugom danu vraćamo se ponovno na materijalni svijet, tj. na vode, koje Bog razdjeljuje stvarajući svod nebeski. Zemlja je bila sva okružena i prekrivena vodama, te Bog dijeli gornje i donje vode stvarajući svod, za kojeg se kaže u Knjizi o Jobu da je čvrst poput lijevanog ogledala (Job 37, 18). Kasnije u potopu Bog razvaljuje brane koje dijele gornje i donje vode i vraća sve u prvobitni kaos, započinjući jedno novo stvaranje svijeta i čovječanstva. Na kraju drugog dana Bog ne govori da je bilo dobro (jedini takav dan), možda zbog strašnog potopa u kojem su vode sve uništile, osim onih koji su bili u korablji. Svod se zove nebo kao i sav duhovni svijet, kao da svod dijeli sav duhovni i sav materijalni svijet. U novom nebu i novoj zemlji ujediniti će se nebo i zemlja, postati će jedno, neće biti svoda, tada će sve biti dobro.

U trećem danu konačno se pokazuje zemlja-kopno, Bog stvara kopno-zemlju i mora. u drugom dijelu trećega dana Bog ukrašava zemlju sa travama, stablima, tako da sve to stvara iz same zemlje.

U četvrtome danu Bog ukrašava sam svod nebeski sa raznovrsnim svjetlilima, postavljajući na njega Sunce, mjesec i zvijezde. Svjetlila služe da rasvjetljuju zemlju koja bi inače bila u tami. Veće svjetlilo, sunce daje svjetlost danu,a u noći mjesec i zvijezde rasvjetljuju zemlju da ne bi bila u potpunoj tami. Svjetlila pomažu i u određivanju vremena, osobito blagdana.

U petom danu Bog prvi puta stvara živa bića koja su materijalna, za razliku od anđela. Bog stvarajući ukrašava vode, zrak . Bog iz vode i u vodi stvara mnoštvo živa bića, u zračnim prostorima stvara ptice koje lete svodom nebeskim. Ovdje je značenje svoda u širem smislu kao sav zračni prostor od zemlje do kraja svoda. Prvi put Bog blagoslivlja bića, jer se radi o živim stvorovima koja će se u budućnosti razmnožavati prema nagonu kojeg je u njih usadio Bog, stvoritelj.

Šesti dan Bog ukrašava samu zemlju, kopno raznovrsnim bićima koja stvara iz zemlje, a kao krunu stvaranja Bog na kraju dana stvara čovjeka (muško i žensko), na svoju sliku, sebi slična da upravlja svim živim bićima i svoj zemlji. Množina u glagolu načinimo ukazuje da su i anđeli sudjelovali na neki način u stvaranju čovjeka, da su bili sustvaratelji , kao što će i čovjek u budućnosti na svoj mali način biti sustvaratelj novoga potomstva. Bog blagoslivlja prvog čovjeka i prvu ženu i daje im zapovijed da sudjeluju u stvaranju novih naraštaja i da upravljaju svom zemljom i svim živim bićima . Bog za hranu daje čovjeku sve bilje i i plodove sa stabala, a životinjama sve zeleno bilje. To je slika zlatnog doba kada su čovjek i životinje bile u miru. I jedni i drugi bili su biljojedi, ali to razdoblje trajalo je jako kratko sve do grijeha praroditelja Adama i Eve kada nered ulazi u svijet i počinje međusobno ubijanje. Čovjek ubija životinje radi hrane, životinje ubijaju druge životinje radi hrane i još gore čovjek ubija čovjeka iz mržnje, zavisiti, a i neke životinje mogu ubiti čovjeka ako se osjete ugrožene od čovjeka. Bog ipak obećanje u dalekoj budućnosti po svojim prorocima povratak zlatnog doba, tj. ere mira kada će zavladati prvobitni sklad i mir između Boga i čovječanstva, što uključuje i sav stvoreni svijet, a to su i raznovrsne životinje. (Iz 11,6-9) Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. Zaključak šestoga dana je, da je sve bilo veoma dobro, dok je prije sve bilo dobro, osim drugoga dana, kada to nije rečeno. Bog je sve učinio dobrim i savršenim, a đavlovom je zavišću došla smrt u svijet (Mud 2,24a).

Bog je sedmoga dana dovršio sve svoje djelo, nebo i zemlju sa svim živim bićima koje naziva svojom vojskom, što znači da će se u budućnosti morati boriti sa neprijateljem u duhovnom boju, a neprijatelj je spomenut u prvom danu, to je tama, od. svijet zlih duhova i pakla. Bog je prestao sa svojim stvaranjem u sedmi dan koji se kasnije naziva Šabbat-subota-počinak. Ovaj put Bog osim blagoslova i posvećuje taj dan i na taj ga način uzdiže nad ostale dane u tjednu. Taj dan postaje Šabbat-Subota, dan posvećen Gospodinu kada čovjek ostavlja svoj svakodnevni posao i posvećuje se Bogu da ga ne bi zaboravio uslijed jednoličnosti svoga svakodnevnog rada.

Biblijski pisac na kraju potvrđuje da su nebo i zemlja, tj, sav stvoreni duhovni i materijalni svijet upravo tako stvarani, a ne nekako drugačije kako su to tvrdili ondašnji naraštaji ( Sumerani i Egipćani), da je stvaranje slijed božanskih rađanja, ili kako to današnji naraštaji tvrde pod utjecajem masonizirane znanosti, da je stvaranje slučajno, i da je trajalo milijarde godina.