3.Poglavlje : Prvi čovjekov grijeh

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« 2 Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3 Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'« 4 Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! 5 Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« 6 Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. 7 Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
8 Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. 9 Jahve, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« - reče mu. 10 On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« 11 Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« 12 Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« 13 Jahve, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
14 Nato Jahve, Bog, reče zmiji:
»Kad si to učinila,
prokleta bila među svim životinjama
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
15 Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.«
16 A ženi reče:
»Trudnoći tvojoj muke ću umnožit',
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodariti nad tobom.«
17 A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta:
s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
18 Rađat će ti trnjem i korovom,
a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
19 U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti
dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje uzet si bio -
prah si, u prah ćeš se i vratiti.«
20 Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. 21 I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. 22 Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« 23 Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. 24 Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života.

Zmija je u stvari Sotona, Đavao, Lucifer koji se prikazuje u tijelu zmije prvoj ženi Evi sa namjerom da je navede na neposlušnost prema Božjoj zapovijedi. Zmija, Sotona, ili Lucifer je bio stvoren kao najuzvišeniji anđeo, pun ljepote, sjaja i mudrosti, te je nakon pobune i pada postao i najlukaviji od svih palih anđela,demona koje ovdje biblijski pisac naziva sa zvjeradi. Đavao, otac laži izokreće Božju zapovijed i proširuje Božju zabranu na sva stabla u vrtu, iako se radi samo o jednom stablu sa kojeg Adam i Eva ne smiju jesti i na taj način želi proizvesti psihološki učinak na Evu da joj se čini da je nemoguće izvršiti takvu zapovijed. Eva ulazi u dijalog sa Sotonom i u početku ispravno odgovara da smiju jesti sa stabala u vrtu, osim jednoga, ali ulazi u zamku đavla, jer sama dodaje zabrani da se ne smiju niti dodirivati stablo, što Bog nije rekao, te tako upada u psihološku zamku đavla koji proširuje zabranu na sva stabla u vrtu. U drugom naletu kada je već probio prvu crtu obrane Evine, zmija otvoreno izokreće Božju zapovijed i tvrdi da neće umrijeti ako pojedu plod sa stabla spoznaje dobra i zla i nudi joj neku višu spoznaju (gnosis) koju imaju samo bogovi, tj. duhovna bića, anđeli, ali koja je uskraćena čovjeku vjerojatno zbog toga da se ne bi uzoholio kao i pali anđeli. U Evi se razvija požuda očiju, požuda uma za višom spoznajom i tako Eva ubere ploda, pojede ga i dade ga i Adamu koji je isto pojeo zabranjeni plod. Nakon što su pojeli zabranjeni plod, zaista im se otvaraju oči, ali ne u nekoj višoj spoznaji, nego u nižoj spoznaji da su goli, bez zaštite Božje, bez Njegove blizine, bez Njegove milosti koja ih je štitila kao što odijelo štiti tijelo od vrućine, hladnoće i znatiželjnih pogleda. Prirodna reakcija čovjeka i žene da su na osjećaj golotinje reagirali tako što su si napravili pregače od smokvinog lista koje ima široko lišće. Adam i Eva još uvijek mogu osjetiti Božju prisutnost, Njegovu blizinu, samo što sada osjećaju strah, tj. strah od kazne u Njegovoj blizini što je posljedica prvoga grijeha. Vjetar, povjetarac, lahor je u Bibliji znak Božje blizine, Njegove prisutnosti. Božja šetnja vrtom pokazuje koliko je Bog bio blizak Adamu i Evi u rajskom vrtu u Edenu. Bog prvo zove čovjeka, Adama kojeg smatra najodgovornijim za prijestup Njegove zapovijedi. Bog traži čovjeka nakon njegova pada da mu izreče kaznu, ali i nadu u spasenje u dalekoj budućnosti kada će Evin potomak satrti glavu zmiji (protoevanđelje). Adam i Eva se skrivaju u vrtu od Boga, jer se boje Njegove kazne što su prestupili Njegovu zapovijed. Adam želi ublažiti svoju krivnju za počinjeni grijeh i prebaciti ga na svoju ženu Evu. Bog zatim ispituje Evu koja također umanjuje svoju krivnju prebacujući je na zmiju, đavla. Bog ne ispituje zmiju kao Adama i Evu, jer zna da je zmija napravila konačni odabir za zlo, a protiv Boga, te joj izriče kaznu da će biti zauvijek prokleta kroz svu vječnost, više prokleta od sve zvjeradi-demona . Puzanje po trbuhu i hranjenje sa zemljom prikazuje bijedno bivovanje zmije-đavla u budućnosti, jer je đavao zbačen sa neba na Zemlju i u svoje carstvo pakla-podzemlja. Neprijateljstvo čovječanstva i palih anđela trajati će u budućnosti, gdje će demoni vrebati na slabe točke čovjekove pale naravi, te će u jednom trenutku u budućnosti, potomak Evin satrti glavu zmiji (protoevanđelje). Evu-ženu kazna pogađa u teškoćama rađanja,a gospodstvo nad njom će imati muž. Muškarca kazna pogađa u njegovom radu, u obrađivanju zemlje, koja je prokleta zbog grijeha i koja će rađati korovom i trnjem umjesto dobrih plodova, hrana će mu biti poljsko raslinje. U muci će se hraniti sve dok se ne vrati u zemlju iz koje je uzet bio. Konačna kazna je smrt na kraju mučnog života i povratak tijela u prah. Kao što je Bog dao Adamu da dadne imena svim živim bićima, tako mu daje vlast da dadne ime i svojoj ženi Evi (čovječica). U hebrejskom čovjek je iš ,a išša je žena. Ima Eva , Havvah još se izvodi se iz korijena hajah što znači živjeti, te zato biblijski pisac i kaže da je majka svim živima. Eva je majka svim živima što znači da je sav ljudski rod proistekao iz prvog para, Adama i Eve, što moderna genetika to i dokazuje. Bog nije odbacio čovjeka nakon njegova pada, već se i dalje brine o njemu , što je prikazano kroz izradu odjeće-krzna. Samo Bog može sakriti čovjekovu golotinju, nezaštićenost, krhkost koju osjeća pali čovjek, te zato Bog sam odijeva Adama i Evu sa krznom i odbacuje smokovo lišće. Bog se obraća svome nebeskom dvoru, vjernim anđelima govoreći im da je čovjek postao sličan njima po spoznaji dobra i zla koju imaju sva duhovna bića, samo što je čovjek spoznao dobro i zlo na jedan krivi način koji mu nije bio od Boga dan, pavši u grijeh oholosti i neposlušnosti. Bog ne želi da se pali čovjek hrani sa stabla života, jer je to bila povlastica čovjeka koji je u Božjoj milosti i bez grijeha. Bog Adama i Evu izgoni iz rajskog vrta koji je u Edenu i vraća u zemlju iz koje je bio i uzet, tj, vraća ga gdje je bio prvobitno stvoren, a u duhovnom smislu vraća se u materijalni život bez nadnaravnog života koji mu je bio darovan. Bog čovjeka nastanjuje istočno od Edena, što bi zemljopisno značilo da je istjeran preko istočnih vrata-prijevoja prema Kaspijskom jezeru. Kerubin koji pripada drugom redu anđeoske hijerarhije nakon serafina, čuva prijevoj, vrata, stazu koja vodi k stablu života, simbolu besmrtnosti, a nalazi se u Edenu-rajskoj dolinu, ili bolje rečeno visoravni koja je okružena sa planinama i jezerom Urmija sa zapada. Kasnije u Bibliji, Kerubini čuvaju kovčeg saveza gdje sa nalaze dvije kamene ploče sa deset riječi-zapovijedi.